Sviđa vam se kako zvuči Antonija?

Moje govorno 'prtljanje' počelo je gotovo iz egzistencijalnih razloga. Još u osnovnoj školi, gdje sam u jednom zagrebačkom kvartu bila jedina Dalmatinka. Pa me baš i nisu razumjeli kako treba, budimo realni klincima se nije sviđao moj neobičan naglasak. I kako bi spojili ugodno s korisnim (jer sam i mogla glasno pričati bez mikrofona, a uz to sam voljela priče) postala sam 'čitačica' priča u razredu. Nakon toga i voditeljica na našim čestim školskim 'manifestacijama'. Profesorica hrvatskog kroz godine izmijenila je moj način govora ali i potaknula me da se više bavim svojim glasom. Recitacije (jedan vrlo nervozni nastup na Lidranu), pjevanje u školskom zboru (sopran koji se kroz godine produbio), čitanje u Crkvi (sjećam se drhtavice i treme pred mikrofonom), to su bili moji prvi koraci k javnim nastupima i 'malom' spikiranju pred velikom publikom. Naglasak se potpuno izgubio.

Kad sretnem prijatelje iz osnovne škole govore mi kako su uvijek znali da ću upisati novinarstvo jer sam voljela (još uvijek volim) pričati (njima je to bio dovoljan pokazatelj da imam novinarski gen).
Od našeg Fakulteta političkih znanosti pa čak i do Sarajeva i novinarskog usavršavanja, nastavila sam pričati, čitati priče, a kroz godine i one ozbiljne Vijesti na radiju. No trebalo mi je neko vrijeme da me put dovede do mikrofona i studija. Nakon dugogodišnjeg rada na news portalima, stigla sam na Radio. I tada je krenulo. Glas je postao gušt s kojim mogu živjeti. Kako uvijek tražim nešto više, tako sam i ja stigla na Spikersku radionicu. Sudjelovanje u spikerskoj radionici oslobodilo je i one moje posljednje kočnice i pobudilo želju da napravim još i više.

Još uvijek radim na glasu, još uvijek maštam kako će moj glas biti u reklami za čokoladu, kako ću glasom oživjeti neki lik iz crtića, s Miljenkom Kokotom čitati dokumentarac i pred brojnom publikom pročitati i neku svoju priču. Puno je to još posla za moj nekad glasni dalmatinski glas zbog kojeg su me klinci zezali u školi.