KRISTINA KIRSCHENHEUTER

...smirujući glas...

Opis glasa:
podesiv - prema potrebi; vedar, zvonak, jasan, svijetao, nježan, energičan

Jezik:
hrvatski, engleski, prema modelu što god treba

Dijalekti:
kajkavski, čakavski, ekavski, prema modelu što god treba

Starost glasa:
mladenački - student

Radno iskustvo:
Radio 101, Radio Samobor, Hrvatski radio

Glasovne vještine:
pjevanje (sopran), oponašanje, vještičje smijanje

Sviđa vam se kako zvuči Kristina?

razgovor je snimljen 18.8.2010.


TURN YOUR JOB INTO YOUR HOBBY!
Ili Ja sam sretna žena!

U našoj se kući uvijek govorilo čisto i razgovijetno, nije bilo tepanja u smislu nepravilnog izgovaranja riječi poput "jucica" umjesto "ručica", "vjakic" umjesto vlakić, "jibica" umjesto ribica i sl. Imala sam dobar roditeljski govorni uzor. Oba moja roditelja su kajkavci (majka Zagrepčanka prigorsko-zagorskih korijena, a otac iz Gorskoga kotara). Upravo zahvaljujući goranskome kajkavskom naučila sam u ranoj fazi razvoja i učenja govora razlikovati glasove č i ć, dž i đ (što nije tipično za kajkavce u sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Te sam glasove, dakle imala i u uhu i u izgovoru. Nikad se nisam posebno trudila učiti ih. Sjećam se da sam u jednome diktatu u 5. razredu osnovne škole pogriješila jedino u riječi sendvič. Tada je moja nastavnica hrvatskoga jezika, gospođa Ljubica Graberski, koja me naučila svemu što je đak u osnovnoj školi iz hrvatskoga jezika morao znati, osobito iz pravopisa i gramatike - hvala joj – obrazložila da se radi o riječi engleskog podrijetla i da se "ch" u hrvatski jezik prenosi kao "č". U trećem razredu osnovne škole moja me učiteljica doslovce prisilila na recitatorsku grupu, a ja bih radije bila išla na dramsku, jer mi se tamo više sviđalo. No, iskombinirali smo nekako jedno i drugo. Kad smo pjesmice za zadaću trebali naučiti napamet obično sam dobivala četvorku ili peticu - ili jedinicu. (Uf, budu li ovo čitale moje kćeri, neće bit' dobro.) Gotovo nikad nisam naučila te pjesmice na vrijeme, nego, ako je bilo sreće da me učiteljica ne prozove odmah, pjesmicu bih naučila dok su drugi odgovarali, i zbog interpretacije dobila četvorku, ako sam je kojim slučajem uspjela zapamtit' do kraja pala bi i petica. A ako nije bilo sreće, a događalo se, bio je kolac. Izražajnost mogu zahvaliti svojoj majci, koja je uvijek inzistirala na izražajnosti i tesala je intenzivno prvih godina moga osnovnog školovanja. A poslije je išlo, kad bi se tekst naučio, naravno.

U vrtić nisam nikada išla, a u školi sam imala učitelje dobre govornike, bez govornih mana i dislalija (ako ih je i bilo to se događalo kasnije, kad više nije bilo presudno da padnem pod njihov utjecaj). Nažalost i u vrtićima i u školama rade osobe s govornim poremećajima, koje im nitko ne posvješćuje, a onda se i ne radi na ispravljanju nepravilnosti, čak se određeni poremećaji smatraju šarmantnima. Za mene takav šarm ne postoji. Prije bih tu vrstu nehaja prema govoru usporedila s krmeljavim očima, blatnim noktima ili šmrkavim nosom.

Radila sam i sama desetak godina u osnovnim školama i pri upoznavanju djece opažala odstupanja od pravilnoga izgovora (očekivala sam sigmatizme, rotacizme, ali ne i toliko lambdacizama). Jedan od primjera je simpatična djevojčica u 4. razredu osnovne škole. Ime joj je bilo Jelena, no kad bi izgovorila svoje ime ono je zvučalo otprilike /jeuvena/, kao kad želimo ispravno izgovoriti npr. engl w. U rubriku bilješke zapisala sam lambdacizam, a onda njezinoj učiteljici objasnila da se radi po nepravilnom izgovoru glasa /l/ (bilo je to prije 20-tak godina, i malo je koji učitelj u školama u kojima sam radila, a radila sam na 6 osnovnih škola, bio informiran, a kamoli educiran o tim govornim problemima, dislalijama), i rekla da bi bilo dobro otići logopedu da se ispravi izgovor toga glasa. Majka (medicinska sestra) odrješito je rekla da to nije važno. Moje protupitanje bilo je: bi li bilo važno da umjesto glasa /l/ pri predstavljanju i izgovaranju svoga imena Jelena, izgovara glas /b/, /jebena/. Nezgodno, zar ne?


Medijski uzori

Uvijek sam više slušala muške, nego ženske glasove, odnosno slušajući žene više bih uočavala kako nešto ne treba ili kako ja ne bih. Uostalom, čemu druge žene pored mene?! Uživala sam u reportažama koje je radio Stjepan Kardoš, rado slušala glumce Zlatka Crnkovića, Josipa Gendu te političara Vladu Gotovca. Glas je prvo što uočavam kod ljudi. Prepoznajem ih i pamtim po boji glasa i načinu govora. Vratit ću se još jedanput na školu. I u osnovnoj i u srednjoj školi i na faksu živcirali su me učitelji i predavači koji su govorili tiho, mrmljali sebi u bradu. Ili pak oni koji su kreštali. Kao i oni koji nisu bili u stanju stisnuti kredu da ostavi jasan trag na ploči ili bi pisali po musavoj, prljavoj, neobrisanoj ili nedovoljno obrisanoj ploči. Voljela sam svoju, već spomenutu, učiteljicu hrvatskog jezika iz osnovne škole Ljubicu Graberski, a u moje uzore svakako spada Krunoslav Pranjić, profesor s Katedre za kroatistiku, kod kojega sam branila diplomski rad i nakon usmenog izlaganja dobila jedan od najljepših komplimenata: "Lijepo Vas je bilo čitali, ali još Vas je ljepše slušati!" Mogla bih reći da mi je on govorni uzor, uzor kao profesor i uzor kao čovjek. Bio je izvrstan predavač, enciklopedijskoga znanja, duhovit, davao je puno i tražio je puno, znao je ohrabriti, motivirati, a uza sve to bio susretljiv i imao razumijevanja za studente. Od njega sam naučila da iz svakoga treba dobiti, izvući ono najbolje.

Radijski početci

U trećem razredu srednje škole zagrebačkog Centra za kulturu i umjetnost, posljednja generacija spikera ili službeno: suradnik u sredstvima javnog priopćavanja – voditelj programa (tako u završnoj svjedodžbi piše i Tanji Rau i Miljenku Kokotu, s kojima sam išla u razred), javila sam se na audiciju Omladinskog radija na kojoj sam prošla (kao jedan od najbržih čitača) i radila 10-ak mjeseci kao spikerica-voditeljica u dnevnom programu. Nakon srednje škole upisala sam opću lingvistiku i fonetiku na Filozofskom fakultetu, počela izučavati jezik i govor i vrlo brzo od kolege Marija Anduša, s kojim sam bila radila na stojedinici, čula da na Radio Samoboru imaju audiciju za spikere. "Super", velim ja, "baš u subotu s klapom idem na kupanje na Šmidhen (bila su to dobra stara vremena kad je kupalište na Šmidhenu funkcioniralo) pa ću svratit i na Radio Samobor." Prošla na audiciji i radila na Radio Samoboru najprije kao spikerica. Kalila sam se na vijestima tjedne kronike Samobor u 7 dana, polusatne emisije koju je jedan spiker čitao u živo, tek ponekad bismo je čitali u paru muško – žensko; i na željama, čestitkama i pozdravima. E, tu je bilo svega i svačega - za vjenčanja, odlazak u vojsku, rođendane, godišnjice… u sjećanje mi se urezala želja u kojoj tri tete svojoj nećakinji za dan vjenčanja žele da bude poslušna, pokorna i ponizna. Jedanput je malo falilo da od jedne mame dobijem batina. Žena u godinama, uzrujana, nabrijana, došla u nedjeljno rano poslijepodne u pratnji mlade djevojke i traži spikericu da se s njom obračuna. Staloženi kolega Alojz Terihaj, tonski realizator, smjestio ženu na stolac, pokušao je smiriti, objasniti da je možda došlo do pogreške… O čemu se radilo? Njezinoj je kćeri umjesto čestitke za 17. rođendan pročitana čestitka za dan vjenčanja. „… i gdo bu sad vu selu objasnil da se ona ne udaje i da cura ni vu drugem stajnu?“ Puče bruka. A za nju je kriva – tko – spikerica! I sad se polako žena smiruje, a ja tražim kopiju želje (još se nismo služili kompjuterima, nego klasičnim pisaćim strojem, i sve se radilo u 3 kopije: za spikera, tonca i glazbenog urednika. I nađosmo želju. Greškom u prepisivanju spojene su dvije želje, jedna rođendanska druga svadbena, i eto vraga. Uspjeli smo se dogovoriti da ćemo do kraja toga dana njezinu želju čitati uz svaku prigodnu pjesmu i čestitati rođendan. I mati i kći prihvatiše. Još nezgodnija stvar dogodila se jedne sezone vrijeme kad su dečki išli u vojsku. Obično je ta emisija želja i pozdrava išla nedjeljom od 10 do 14 sati, no taj put je bilo puno želja, što oproštajnih vojničkih, što svadbenih pa smo radili cijelu nedjelju do kasno u noć. Bila je sasvim normalna stvar da radim nedjeljom od 8 do recimo 23 sata (do kad su vozili busovi iz Samobora za Zagreb). Bila sam mlada, plaćena po satu, trebao mi je svaki dinar (tada smo imali dinare) i radila sam. Negdje oko pola 4 poslijepodne dolazi mi pod ruku želja otprilike sljedećeg sadržaja: Sretan dan vjenčanja dragim mladencima želi obitelj Pičko. (Dobro ste pročitali!) Stanem, preskočim želju, pročitam neku drugu i za vrijeme glazbenog broja tražim još želja istim mladencima, nikad nije nitko uplatio samo jednu želju za vjenčanje. Tražim, tražim i nađem. Opet isto prezime. Uzmem kopiju, jer spikeru su želje bile izrezane kao rezanci da bi se mogle slagati, a ako je bilo nekoliko želja s jednom pjesmom slagale bi se jedna na drugu i čitale odjedanput, i na dvadesetak kartica ispisanih želja nađem ja to prezime i u kopijama nekih desetak puta. Bože mili, imena i prezimena ima svakakvih, pa kad se već toliko puta želje s istim prezimenom pojavljuju, onda se ljudi valjda tako i prezivaju. Nema ljudi u telefonskom imeniku, dakle nemaju telefon, da se provjeri. (Za mobitele kasnih osamdesetih nismo znali.) I što sad? Nema druge, nego čitat' i te želje. Plaćene su kao i sve ostale. I pročitam jednu. Za pola sata drugu. Ne zove nitko. Ne dolazi nitko. Pročitam ja njih desetak. Sve pet. Radimo mi dalje, kadli oko pola devet, eto ti opet tih mladenaca, a želju potpisuje obitelj Ričko! Mislim da nikome ne moram objašnjavati kako mi je bilo kad sam to pročitala, i ne samo meni. Zanimljivo, nitko se nikad zbog toga nije javio – ni ti mladenci, niti oni koji su platili glazbene želje. Sve se pogreške istoleriraju i oproste osim uvreda i psovki. A ovo je bilo jako, jako nezgodno.
Nastavila sam raditi na Radio Samoboru u željama i potaknuta učestalim davanjem pjesme Još samo jedan dan života, djeci za prvi, drugi, treći… rođendan, inzistirala sam da se napravi popis dječjih pjesama i da se takve nude roditeljima i rodbini za dječje prigode. I vrlo brzo su se ljudi na to naviknuli i djeci davali primjerene prigodne glazbene želje. Uskoro sam počela pripremati dječju emisiju, kasnije novinarski pratila razne događaje, a zatim počela u Samoborskim novinama raditi korekturu, a usput i lekturu. Iz tih je vremena i crnohumorna anegdota vezana za moje djevojačko prezime Leš (toliko o prezimenima, usput, nisam ništa u rodu s Marinkom Lešom). Trebala sam doći raditi u poslijepodnevnu smjenu, a kolega novinar-voditelj Mislav Maroević rekao je ondašnjem glavnom uredniku Jozi Kapoviću: "Kristina ti danas ne bu došla." A Jozo upita: "Što, javila je?" Mrtvo hladno kaže Mislav: "Ne, piše u novinama." Nasmije se Jozo i veli:"Ma daj ne zaje…" A Mislav i dalje hladan k'o špricer raskrene novine i pokaže naslov: LEŠ OTPLOVIO SAVOM.

Redovito sam objašnjavala da moje prezime nije turskog nego slavenskog podrijetla, i da nema veze s mrtvacima, nego s Lešijem - šumskim duhom gospodarom šuma i zvijeri ; ili pak s praporom ili lesom, zemljom, poljem pa je slijedila priča o Čehu, Lehu (Poljak) i Mehu; a sada pri izgovoru četrnaestoslovnog prezimena Kirschenheuter objašnjavam da nije kirhe, kao crkva, nego kiršen kao trešnje, odnosno višnje, a čuju se sve moguće, najčešće dvorječne, varijante od kišen hojter i kišni hotel do kiršenbaum i kiršenhalter. Mnogi, kod liječničkih pregleda npr. samo se nasmiju ili promumljaju prezime i izvuku se izgovorom imena.
Dobar je spiker onaj koji ne djeluje nametljivo, koji u prvi plan ne stavlja sebe, već informaciju, poruku koju prenosi slušateljima, jasno, logično, prirodno i govorno, a ne čitalački. Onaj koji ne glumata, ali zna promijeniti boju glasa u skladu s tekstom o kojem govori. Dakle, neće istim tonom, istom brzinom čitati vijesti s ratišta, s koncerta rok glazbe, s koncerta klasične glazbe, sportske priredbe, komemoracije ili društveno-političkih aktualnosti. Moji su najveći aduti fleksibilnost, čisti glas i logičan govor, a za sve što sam u životu radila pa i posao koji sada radim izborila sam se svojim znanjem, sposobnošću, voljom i upornošću. Zaista volim posao koji radim, zanimljiv je, uzbudljiv, napet, uvijek sličan, a svaki dan drugačiji. Jedanput su to aktualne vijesti, drugi put eseji: znanstveni, jezični, kulturološki, treći put književnost, poezija, glazba, razne najave i reklame. Beskrajna mogućnost govornog oblikovanja. I stalno učenje!