RAJANA RADOSAVLJEV

...mladenački glas...

 Sviđa vam se kako zvuči Rajana?

Barbie fun club

Divim se ljudima koji kažu da su oduvijek znali što žele u životu. 'Od malih nogu znao sam da ću biti doktor/astronaut/policajac/ekstremni sportaš/spiker....''  Mora da je to zaista divan osjećaj, ali ja ga poznajem samo iz tuđih iskustava. Sa mnom to nije bio slučaj. Vječito zaigrana, neuhvatljiva, žonglirala sam sa mnoštvom različitih interesa odjednom. A zanimalo me baš sve... Od toga kako bi izgledao zid moje sobe da ga obojim temperama, kako zvuči čaša kada je bacim s balkona, koje sve plesne pokrete mogu izvesti, a da ne slomim jedan ili više ekstremiteta. Jedna od genijalnijih ideja, s još genijalnijim posljedicama, bila je lusterom na feder spustiti se do poda s kreveta na kat. Ali uz sve te vratolomije, ono što me najviše zabavljalo ipak je bilo zabavljati druge. Roditelji su vješto glumili oduševljenje čak i nakon 158. izvedbe iste pjesme, plesne koreografije ili predstave s prijateljima koju smo, vjerujem još uvijek, jedino mi razumjeli. Ali ja sam vidjela osmjeh na njihovim licima i to je bio dovoljan poticaj da nastavim izigravati zvijezdu kakve bi se i Marilyn Monroe posramila, u mojoj glavi...  Iako onda još nisam mogla to prepoznati, ali od malena sam zapravo krenula razvijati scenske, ali i socijalne vještine. To je došlo prirodno. Zašto je to bitno za moju današnju profesionalnu orijentaciju, shvatit ćete malo kasnije. Dakle, rekla bih da je druželjubivost ono što me okarakteriziralo, kako onda, tako i danas. Nije bio problem naći se u nepoznatom okruženju, prijateljstva sam sklapala na svakom koraku. E sad, je li to bilo radi moje otvorenosti ili bogate kolekcije barbika popraćene širokom paletom dodatnih Barbie rekvizita koje sam uredno zaboravljala i ostavljala po raznim kućama i parkovima, to ni dan danas ne znam. Ali u svakom slučaju, krug poznanstava već sam onda počela stvarati. I eto, da ne duljim o djetinstvu (a moram priznati da mi ga se bilo lijepo prisjetiti), to sam nastavila raditi sve do danas.


Od džeparca do prvog posla

Moj glas, koji me danas, eto očito, dobro služi, nisam doživljavala sve do prije nekoliko godina. Voljela sam uvijek pjevati  i pričati, ali sve do nedavno nisam bila svjesna da posjedujem i jednu dodatnu sposobnost. Čudno je svakome čuti svoj glas kroz neki elektronički uređaj. U tvojoj glavi on potpuno drugačije zvuči. Potrebno je puno vremena da se navikneš na taj prilično strani zvuk. I budući da u svakom od nas čuči neko malo nesigurno čudovište, ipak je potrebno da ti netko drugi ukaže na prednost koju posjeduješ. E sada dolazimo do dijela gdje su moje socijalne vještine i krug poznastava došle do izražaja. Kako sam kao osamnaestogodišnjakinja imala veliku želju zaraditi svoj džeparac krenula sam ga zarađivati kao hostesa/model/statistica/pljeskačica iz publike televizijskih emisija. Pružile su se prilike, a ja sam ih objeručke zgrabila. Dobro je došlo u studentskim danima. Jednog dana javio se jedan od poslodavaca koji me nakon prilično vještog uvjeravanja nagovorio da se prijavim na audiciju za voditelje na Z1 televiziji. Došla sam, nevješto napisala par vijesti, što je bio glavni zadatak svih kandidata, te se pojavila pred 'strašnim sudom'. Krenula sam čitati svoje, na brzinu, naškrabane riječi, no nastupio je prekid progama. Rekli su mi da to ne zadovoljava, a ja sam se odmah prisjetila svojih zadaćnica iz 6. razreda osnovne škole, redom ocijenjenih dvojkom, koje su i dan danas obavezno štivo brojnih mojih druženja i okupljanja, kada je potrebno nasmijati prisutne do suza i podignuti atmosferu (još uvijek mislim da sam jednostavno bila neshvaćena i da profesorica nije imala smisao za humor i dublju metaforiku). Nakon tog početnog šamara glavna misija mi je bila kako što prije pobjeći što dalje od tih čudnih, strogih ljudi. No razgovor je poprimio jednu sasvim drugu dimenziju nakon što su postavili jedan potpuno drugačiji zahtjev. 'Gospođice Rajana, a možete li vi nama otpjevati neku pjesmu?'. Moja reakcija: Hvala bogu, nešto što znam! (Kao kada ti na ispitu za koji nisi učio ni minute profesor postavi pitanje, a odgovor si slučajno čuo na hodniku 5 minuta prije).  Severinina 'Ja samo pjevam' očito je dobro poslužila jer sam nakon 2 dana dobila poziv od 'čudnih, strašnih ljudi' s viješću da sam dobila posao, i to između stotinjak kandidata. In your face, profesorice hrvatskog! I eto tako je krenuo moj put prema izgradnji karijere. Napominjem da niti onda još nisam točno znala što to zapravo znači. Imala sam 21 godinu, još uvijek studentica, ali dobila sam svoj prvi pečat u radnoj knjižici i to mi je bio dovoljan motiv. Ono što sam već u tom trenutku duboko u sebi znala je da će mi diploma ekonomije vjerojatno zauvijek skupljati prašinu na polici, jer to nije bilo ono čime sam se htjela baviti u životu. Dakle, krenula sam kao voditeljica glazbene emisije, u sklopu koje sam dobila priliku upoznati sve segmente televizijskog posla. Odmah sam postala multipraktik. Od uređivanja emisije, organizacije, vođenja uživo do novinarskog posla i čitanja off-ova.  Plivala sam u tome, najčešće kao riba, ali katkad i kao mačić bačen u more. Hvatanje konaca postalo je sve lakše što je više vremena prolazilo i što sam više iskustva stjecala. Bilo je to jedno prekrasno i poučno iskustvo, no budući da je sve u životu prolazno, tako je i ta sreća imala rok trajanja.


Svatko nađe svoje mjesto pod suncem

Nakon 2 i pol godine odlučila sam okušati se u jednom drugom segmentu showbusiness-a, organizaciji koncerata i evenata. Zaposlila se u event agenciji Croata Records-a, potom u jednoj drugoj marketinškoj agenciji, da bi se kasnije vratila u CR, a u međuvremenu freelance-ala kao novinarka u glazbenoj emisiji Vip Music Club na HTV-u. I tu sam prvi put postala svjesna svog glasa, jer sam nakon nekog vremena postala službena spikerica emisije. Dobivši tu priliku, samopouzdanje u moje glasovne sposobnosti naglo je poraslo. Ne moram ni spominjati koliko mi je bilo zabavno čuti svoj glas na HTV-u. Mislim da zapravo tada još nisam bila potpuno svjesna, ali tu sam nekako počela uviđati da imam vještinu. Naravno, kada danas čujem off-ove iz tog vremena nije mi jasno kako je to uopće završilo u eteru, ali neki potencijal je očito bio prepoznat. Trenutak kada sam shvatila da je biti spikerica nešto što zaista želim i mogu je bio kada su me sadašnji poslodavci potaknuli da krenem na govorne vježbe (radim u jednoj produkcijskoj kući, kao izvršna producentica, voditeljica i spikerica za sponzorirane emisije koje se emitiraju na HTV-u). Obratila sam se svojoj bivšoj kolegici i jednoj od vlasnica najljepšeg glasa hrvatskog etera, Mireli Matković, koja je od mog neizbrušenog vokala s potencijalom, u 10-ak sati iznimno napornih vježbi, napravila pravo čudo.
Trenutno je snimanje voice overa i reklama moja svakodnevica i iznimno uživam u tome. Ima nešto očaravajuće u tome kad sjednete za mikrofon u off kabini, izgovorite rečenicu, a ono što prolazi kroz slušalice je zvuk koji želite čuti. A pogotovo kada shvatite da imate nešto što vas izdvaja od drugih. Svjesna sam da je u ovoj 'branši' konkurencija žestoka, što se vidi iz priloženog na ovom site-u, ali vjerujem da svatko od nas može naći svoje mjesto pod suncem... ili za mikrofonom kojeg toliko volimo! :)