Hrvatski jezik
ROSANDA TOMETIĆ
...uvjerljiv glas...
Opis glasa:
uvjerljiv, majčinski, nježan
Jezik:
hrvatski
Dijalekti:
Starost glasa:
mladenački, srednja dob
mladenački, srednja dob
Radno iskustvo:
Hrvatski radio
Glasovne vještine:
Hrvatski radio
Glasovne vještine:
Sviđa vam se kako zvuči Rosanda?
razgovor je snimljen 8.5.2009.
Posao je našao mene
Postala sam spikerica jer sam prošla na audiciji još kao apsolventica. Na audiciji je bilo mnogo zrelijih, a možda i sposobnijih, ali ja sam došla bez straha, jer se poslu uopće nisam nadala. To je nakon dugo vremena bila najopsežnija audicija na Hrvatskom radiju, a prošlo nas je šestero. Prvi krug, u Šubićevoj, bilo je samo čitanje vijesti – „ravno“ i neutralno. U drugom krugu čitali smo tekstove za Treći program – to je sasvim drugi tip teksta. Ni tu nije bio kraj. Treći krug bio je test inteligencije i općeg znanja. I… kao u reklami: Ni to nije sve! Uslijedio je razgovor s psihologom, da provjere još i glavu... Budući da je uvjet za stalno zaposlenje - diploma, čekali su me da dam još 15-ak ispita. I kad se sve to obavilo, nisam dvojila što ću raditi. Zašto da ja tražim posao kad je posao našao mene? To je bila stvarno sreća.
Čitati, čitati, čitati
Na Filozofskom smo imali kolegij Kultura govorenja, čitanja i pisanja. Predavala je prof. Nives Opačić. Nekoliko nas poslala je u Savez slijepih, da snimamo knjige i časopise za Zvučnu biblioteku. Sve se i ondje čita prima vista. U to vrijeme, neki beogradski časopisi bili su na ćirilici, pa kako ja to nisam mogla baš otprve čitati, morala sam vježbati do snimanja sljedećeg dana... ha ha. Na audiciju na Hrvatskome radiju poslao me snimatelj Vinko Zrinščak i pomogao mi u pisanju molbe i životopisa. Hvala mu na tome.
Što se traži na audiciji? Mladi ljudi, ugodna glasa, dobrog izgovora i dobrog obrazovanja. Sve su to spikeri Hrvatskoga radija. Za razliku od drugih radija i televizija, kod nas stariji kolege uče mlađe. Mi smo išli u „pačju školu“, podučavao nas je naš sad pokojni Lama, šest mjeseci – čitanje i čitanje… vijesti, eseja za Treći program, pa čitanje bajki, reklama, dramskih tekstova i onda su nas „pripustili“ u eter da pročitamo koliko je sati i koja se postaja sluša. Kad si posve spreman, čitaš na Prvom programu. Sadašnji mentori mladih spikera, Željko Tomac i Ivan Kojundžić, nastoje to održati. To je vrlo važno.
Koji je omjer talenta i upornosti? Uvijek se jave ljudi koji misle da znaju čitati. Malo njih to može. Ako imaju ugodan glas, a često griješe, ako ne mogu izvesti rečenicu do kraja – to se može naučiti, ali za to treba prilično vremena. Dakle, osim ugodna glasa, potrebna je i dobra logika rečenice, interpretacija. Nije sve u ugodnom glasu, nego i u razumijevanju teksta.
Već sam se navikla na zvuk svojega glasa. Nakon toliko godina (više od 15) nije mi neobično čuti svoj glas na radiju. Ispočetka je dobro slušati se, da čuješ pogreške. Možeš čuti da si otišao previše gore ili naglasio pogrešnu riječ, nešto pogrešno pročitao, bio prebrz ili prespor. Uvijek treba pohvaliti svakoga tko je dobro pročitao tekst i mislim da većina nas to i čini. To je ugodno i poticajno. Isto je tako kolegijalno i reći kritiku, ali kratko i konstruktivno. Mislim da se češće hvalimo.
Što se traži na audiciji? Mladi ljudi, ugodna glasa, dobrog izgovora i dobrog obrazovanja. Sve su to spikeri Hrvatskoga radija. Za razliku od drugih radija i televizija, kod nas stariji kolege uče mlađe. Mi smo išli u „pačju školu“, podučavao nas je naš sad pokojni Lama, šest mjeseci – čitanje i čitanje… vijesti, eseja za Treći program, pa čitanje bajki, reklama, dramskih tekstova i onda su nas „pripustili“ u eter da pročitamo koliko je sati i koja se postaja sluša. Kad si posve spreman, čitaš na Prvom programu. Sadašnji mentori mladih spikera, Željko Tomac i Ivan Kojundžić, nastoje to održati. To je vrlo važno.
Koji je omjer talenta i upornosti? Uvijek se jave ljudi koji misle da znaju čitati. Malo njih to može. Ako imaju ugodan glas, a često griješe, ako ne mogu izvesti rečenicu do kraja – to se može naučiti, ali za to treba prilično vremena. Dakle, osim ugodna glasa, potrebna je i dobra logika rečenice, interpretacija. Nije sve u ugodnom glasu, nego i u razumijevanju teksta.
Već sam se navikla na zvuk svojega glasa. Nakon toliko godina (više od 15) nije mi neobično čuti svoj glas na radiju. Ispočetka je dobro slušati se, da čuješ pogreške. Možeš čuti da si otišao previše gore ili naglasio pogrešnu riječ, nešto pogrešno pročitao, bio prebrz ili prespor. Uvijek treba pohvaliti svakoga tko je dobro pročitao tekst i mislim da većina nas to i čini. To je ugodno i poticajno. Isto je tako kolegijalno i reći kritiku, ali kratko i konstruktivno. Mislim da se češće hvalimo.
Erare humanum est
Pogreške se uglavnom svode na nešto pogrešno pročitano. Primjerice, na Trećem programu, nailazimo na glazbenike, skladatelje, izvođače iz svih zemalja svijeta. Kako se čita staroflamanski, latinski, francuski, njemački... U početku nam je najzagonetniji bio Darius Milhaud [da'riis mi'jo:]. Jednom smo u vijestima imali japanskog političara koji se zvao Makoto Koga. Biste li se vi suzdržali od smijeha? To je sjajno, takve bisere si bilježimo na oglasnoj ploči. Na njoj bilježimo i sve nove naglaske, ako je netko nešto pogrešno izgovorio. Postoji čak i fascikl sa svim biserima, koji je naša šefica Zdenka Potz čak uvezivala i poklanjala starijim kolegama koji su odlazili u mirovinu. To zaista treba vidjeti, ne samo čuti. Dakle, daktilografima se dogodi da pomiješaju prste. Tekst tako počne normalno i onda se odjednom pojave pomiješana slova, jer su im se pomaknuli prsti za jednu tipku na tipkovnici. Ja sam na primjer jednom pročitala da je „nogometna reprezentacija sletjela autobusom u zagrebačku zračnu luku“. To je bilo u 5 ujutro i ja uopće nisam registrirala da sam to pročitala. Možda su sletjeli Airbusom? Postoji li neki univerzalni kriterij po kojem se može reći da je netko loš a netko dobar spiker? Ja bih rekla: ako je svima dobar, onda je zaista dobar. Moj uzor je Vlatka Bjegović, sad umirovljena spikerica koja povremeno snima z a Treći program. Ne čuje joj se nikakav zamor, usprkos godinama, savršeno.
Sve više u offu
Na žalost, stalno se govorka o tome da bi i spikere mogli ukinuti. Kome još trebaju profesionalni govornici? Vama, u studiju? Na nekim se postajama i može bez spikera, to slušamo svakodnevno. Možda može i Hrvatski radio? Spikeri su u eteru zadnji filtar. Svašta piše u vijestima, a mi smo zadnji koji to i izgovaramo i posredujemo. Kada mi dođe u ruke „potpredsjednik Francuske - Sarkozy“, hoću li ja to pročitati? Taj tekst je čitao redaktor, lektor, daktilograf, a i ja mogu pogriješiti. Opća tendencija je da spikeri rade uz čitanje i neke druge poslove. Neki spikeri već su i redaktori: Tomislav Šikić i Sanja Iveković. Kristina Kirschenheuter i ja „uskačemo“ ljeti i radimo i lekturu i spikiranje. Šefovi žele više funkcija u jednoj osobi. Završila sam kroatistiku, pa da ne radim kao spikerica, mogla bih predavati hrvatski jezik, a mogla bih u svojoj struci raditi i kao lektorica. Mi spikeri bismo se trebali izboriti za sebe. Pokušali smo osnovati udrugu spikera. Predsjednica nam je bila Helga Vlahović, ali nismo uspjeli mnogo postići. Htjeli smo valjda više nego što smo mogli ostvariti. Htjeli smo, između ostaloga, internetsku stranicu s bazom naših glasova, to što sada radite vi, u Projectu 6. Nekako se to, hm, ugasilo… Viđali smo se sve rjeđe… I zasada je to stalo. To ne znači da smo i mi nestali. Prisutni smo, itekako. Slušajte Hrvatski radio!
