Poplava

napisala: Galina Popović
Pojavom komercijalnih TV kuća u Hrvatskoj, mnogi od nas su se ponadali višim profesionalnim standardima i većoj konkurenciji. Što reći; bili smo beskrajno naivni.

Konkurencija se istina pojavila, ali u vidu – manekenki. Kad je naime jedna „komercijalka“ raspisala prvu audiciju u Hrvatskoj, javilo se jako puno ljudi – od, tada već etabliranih imena i osoba s iskustvom, pa do posve anonimnih (i lijepih) lica.  A bio je to ujedno početak jedne nove medijske ere u Hrvatskoj koja traje i danas.
Na audiciji su prošli oni bez iskustva, ali im je prednost bila zagarantirana samom činjenicom da su najljepši. To i nije osobito čudno s obzirom da se radi o malim ekranima i trivijalnim zabavnim sadržajima gdje je osim ljepote, potrebno biti koliko -toliko pismen da bi se sa blesimetra suvislo pročitala rečenica.  Još je manje čudno ako se uzme u obzir znanstveno dokazana teza da ljudi (više) vole lijepe ljude, a o čemu  vrlo lucidno, interesantno i zabavno piše dr. psihologije Nancy Etcoff sa Harvarda u svojoj knjizi „Survial of the Prettiest“ objašnjavajući pritom zašto kozmetička industrija ni plastična kirurgija nikad neće propasti, zašto ljepši ljudi lakše pronalaze partnera i brže napreduju u karijeri.
No, znači li to ujedno da je ljepota postala imperativ? Sudeći po licima s naslovnice, moglo bi se zaključiti da jest, međutim istina je ipak ponešto drukčija, a što u knjizi „The Mating Mind; How Sexual Choice Shaped the Evolution of Human Nature“ pojašnjava autor, britanski evolucijski psiholog Geoffrey Miller. On naime, iznoseći u knjizi niz znanstvenih argumenata, tvrdi da su u životu najuspješniji oni koji „ pričaju najbolje priče, oni najpametniji, najduhovitiji, najdarežljiviji i najnesebičniji, a nipošto ne praznoglave ljepotice/ljepotani.“
Stoga je vrlo teško razumjeti vlasnike radijskih medijskih kuća koji već neko vrijeme provode neku vrstu eksperimenta valjda  pokušavajući ustvrditi je li ljepota „prelazna“ i hoće li se sa televizije uspješno transformirati i „zaljepiti“ i na radijske frekvencije upošljavanjem manekenki i kojekakvih bivših sudionika reality show-ova sa malih ekrana na radna mjesta radijskih voditelja odnosno „DJ-a“ kak' se to danas popularno kaže (a što je inače potpuno pogrešna terminologija, ali o tome više nekom drugom prigodom). I ne radi se tu o izoliranim slučajevima nego o masovnoj pojavi ili bolje rečeno – pravoj poplavi. Poplavi iz koje će isplivati tek oni za koje se pokaže da im ljepota zaista nije imperativ niti paravan koji prikriva nedostatak kvalitete što je uostalom, za razliku od malih ekrana, na radiju ionako nemoguće usprkos nečijim zabludama.
Žalosno je međutim što će zbog sveopće medijske krize, masovnog žutila, banalnih sadržaja, osiromašenih, dosadnih play listi i srozavanja kvalitete mnogi mladi ljudi izvući krivu po(r)uku da je za posao voditelja, spikera ili DJ-a dovoljno biti - samo lijep.
S druge pak strane, sve veća uniformiranost i prevelika sličnost između xx televizijskih i radijskih postaja kako koncepcijski, kadrovski, tako i uređivački, otvorit će prije ili kasnije prazan prostor i marketinšku nišu za nove ideje i povratak kvaliteti.  Biti primarno kvalitetan, pa zatim autentičan, originalan i drukčiji od drugih – to su danas jedini imperativi koji su dugoročno isplativi.
Tko naime i danas, pa bilo to i samo jednom godišnje, ne voli čuti i vidjeti jednu Helgu Vlahović? Ili Olivera Mlakara? I misli li uopće itko da voditeljski talent, neosporna kvaliteta i znanje koju posjeduju primjerice Barbara Kolar i Duško Čurlić osciliraju sa brojem njihovih kilograma?
Njihova ljepota se prije svega oslikava u njihovoj kvaliteti i zato nije prolazna, ali jeste „prelazna“ jer ih je jednako lijepo i gledati i slušati. A takvih je danas sve manje, nadajmo se ne za dugo. Dok ne prođe poplava.

 

napisala:

Galina Popović, spikerica